Tvoje lice zvuči odvratno

Sirota bogataÅ¡ica gospoÄ‘a Clingsland na prvu je pojavu bore smijalice, vjesnice starosti, zapala u straÅ¡nu melankoliju. Uplakana, nalik kakvoj „svetoj muÄeniciâ€, svojoj je maserki najozbiljnije saopćila: „Coro, moja ljepota… Jutros mi je naoÄigled klisnula kroz vrata.“ Tako otprilike zapoÄinje The Looking Glass Edith Wharton, jedna od mojih omiljenih priÄa o ljepoti. Cora, pripovjedaÄica, maserka, kozmetiÄarka i lažna vidjelica, zateÄena ovom dramatiÄnom reakcijom svoje poslodavke koja je „debelo premaÅ¡ila pedesetuâ€, prvo se zamislila, a potom samouvjereno ustvrdila da je poÄetak starenja svima nama „poput prelaska iz svijetle i tople prostorije u neku manje svijetlu i toplu; no za ljepoticu kakva je gÄ‘a Clingsland, dogaÄ‘aj je to ravan izgonu iz bljeÅ¡tave plesne dvorane, prepune cvijeća i raskoÅ¡nih svijećnjaka, u snijegom zametenu zimsku noć.â€

ShvativÅ¡i da su komplimenti kratkog daha i da njezinoj poslodavki neće vratiti samopouzdanje, Cora odluÄi posegnuti za svojim vidovnjaÄkim sposobnostima. ZapoÄne gospoÄ‘i Clingsland prenositi ljubavne poruke koje joj iz zagrobnog života navodno Å¡alje bivÅ¡i udvaraÄ, inaÄe stradao na Titaniku prije nego Å¡to im se romansa stigla rasplamsati. Razgaljena slatkorjeÄivošću mrtvog ljubavnika i dirnuta silnim hvalospjevima na raÄun svoje ljepote, gospoÄ‘a Clingsland iz nesnosne se ucviljenice brzo pretvara u ozarenu ružu, spremnu da sve svoje dragulje zaneseno zakovitla u ocean.

PriÄa ima joÅ¡ niz melodramatskih peripetija, no njezina je poruka u suÅ¡tini jednostavna: ljepota je konstrukt koji smo internalizirale kao osjećaj vlastite vrijednosti. Tim je zanimljivije Å¡to je prvi put objavljena 1935. godine u Cosmopolitanu, najpoznatijem ženskom Äasopisu koji je uÄvršćivanju tog konstrukta historijski znaÄajno pridonio. Ipak, moj interes nije pobudila žudnja za vanjskom validacijom od koje pati gospoÄ‘a Clingsland, to je oÄekivano i razumljivo, već Äinjenica da je ona najnormalnije prihvaća od jednog – mrtvaca.

Smrt i ljepota doista jesu povezane na najoÄitiji naÄin: smrt je zastraÅ¡ujuće naliÄje ljepote. Sve Å¡to ljepotu predstavlja – mladost, zdravlje, vitalnost – jest ono Å¡to smrt neumoljivo poniÅ¡tava. No Whartonina priÄa za mene je bila putokaz prema nekim njihovim bizarnijim susretima.

Kada bih svoje starenje morala rasvijetliti jezikom (suvremenih) elektroinstalacija, za razliku od gospoÄ‘e Clingsland, prije bih ga svrstala u dimmere nego u klasiÄne strujne prekidaÄe. Rasvjeta je kod mene ambijentalna, a melankolija, volim vjerovati, Äisto generacijska. No to ne znaÄi da me mraka nije strah. „Što ti je? IzgledaÅ¡ tužnoâ€, primijetila je nedavno moja frizerka Coco dok mi je izvlaÄila pramenove. Promotrila sam se u zrcalu. Uredska sirena, gotiÄarka. Tužna cura, ali odrasla verzija. „NiÅ¡ta, oduvijek tako izgledamâ€, odvratila sam drsko, osvijestivÅ¡i da mi ova estetska autodijagnoza zapravo laska. „Pa, tim gore!†uskliknula je Coco, a ja sam zakolutala oÄima. „Tenks.â€

„Gle, to se lako srediâ€, nastavila je i detektirala kritiÄne toÄke: dvije kratke okomite bore meÄ‘u obrvama (rezultat trajno kritiÄkog stava prema svijetu) i dvije nazolabijalne brazde (loÅ¡a genetika). „Mogla bi si malo popuniti i usta, ali od toga ćeÅ¡ izgledati joÅ¡ tužnije.†Srce mi je zatitralo, priznajem, ipak je LDR moja najdraža pjevaÄica.

Coco je sama odavno napravila sve Å¡to mi je predložila, a i mnogo viÅ¡e. Coco je zanosna platinasta pametnica. Pam A., ali balkanska verzija. U njezinu sam salonu prvi put vidjela injekcije filera, opipala silikonske implantate (u njezinim sisama, naravno) i nauÄila da Å¡ljiva na oku može biti rezultat nedavne blefaroplastike, a ne nužno obiteljskog nasilja od kojega sam svojim savjetima jednom prilikom nespretno pokuÅ¡avala emancipirati Cocoinu klijenticu. Ona me je u jednom trenutku prekinula, ganuta, rekavÅ¡i da je njezin suprug uistinu krasan i miroljubiv Äovjek koji je usto njezine nove kapke i platio. Ups! U svakom sluÄaju, Coco je bila informirana entuzijastica i entuzijastiÄna praktiÄarka i ja sam joj se prepustila.

Sve Cocoine zahvate izvela je stanovita dr. Ruža, inaÄe etablirana specijalistica estetske kirurgije  koja sitne korekcije u sitne sate za prijateljice i prijateljice prijateljica obavlja u ginekoloÅ¡koj ordinaciji u blizini Cocoina salona. Ginekologinja u Äijoj ordinaciji dr. Ruža u fuÅ¡u operira pravi se da to ne zna. Do dr. Ruže ne može se doći direktno, treba imati posrednicu. Coco. Znam, 🚩, 🚩, 🚩!!! OÄajna, okrenula sam se internetu. Dr. Ruža oÄekivano nema profil ni na jednoj druÅ¡tvenoj mreži, no njezine brojne medicinske trijumfe nije bilo teÅ¡ko pronaći:

1. Dr. Ruža jednom je uspjeÅ¡no rijeÅ¡ila medicinski misterij odurnog zadaha petogodiÅ¡nje djevojÄice koji je uzrokovao amorfni komad crne gumenolike tvari, i dan-danas nepoznatog porijekla, koji je djevojÄica uÅ¡mrkala dok su joj roditelji promatrali pomrÄinu Sunca. Dr. Ruža uklonila je strano tijelo u zadnji Äas, sprijeÄivÅ¡i tako neminovno trovanje djeteta.
2. Dr. Ruža s nevjerojatnom je preciznošću izvela kompleksnu replantaciju Å¡ake koju je podivljali konopac amputirao jednom ÄeÅ¡kom alpinistu amateru. Å aka mu je ostala trajno ukoÄena, Å¡to se smatra najboljim mogućim ishodom, Å¡to ga je to nagnalo da život posveti svojoj drugoj strasti, kobasiÄarstvu. OK!

Osim toga, dr. Ruža u jednom je intervjuu izjavila da je u srednjoj Å¡koli bila gotiÄarka i planirala postati patologinja. To me je impresioniralo i umirilo. (Obdukcijski stol zvuÄao je puno gore od ilegalnog ginekoloÅ¡kog stolca.) Dr. Ruža za mene je postala utjelovljenje medicinske izvrsnosti i ekspertize, moja jedina medicinska referenca, moj dr. Robby.

Da se razumijemo: prije nego Å¡to sam odluÄila Å¡to ću si toÄno uÅ¡trcati u lice – minimum minimuma, baby botox i baby filler – odgovorno sam se informirala! Istražila sam na Å¡to treba pripaziti: ponajprije na kvalifikacije odabrane lijeÄnice (🩺🌹, ✅, ðŸ™), zatim na dozu i vrstu botoksa, odnosno proizvoÄ‘aÄa botulinum toksina tipa A i hijaluronskog filera (ja sam koristila u Hrvatskoj najpopularnije Vistabel i Juvéderm). Rizici ovih postupaka u pravilu su minimalni (ali ne i nepostojeći!), a botoks je popularan otprilike koliko i manikura.

Recimo, elitni dogaÄ‘aj koji je u trećoj sezoni reality emisije Selling Sunset 2020. godine organizirala (meni daleko najdraža) agentica za nekretnine Christine Quinn pod nazivom Burgers and Botox – a koji je, dobro pretpostavljate, ukljuÄivao razgledavanje luksuzne vile uz besplatne injekcije i hamburgere za zainteresirane kupce – danas je u raznim inaÄicama glavna atrakcija djevojaÄkih zabava ili okruglih roÄ‘endana nakon tridesete. Botoks partiji za mnoge su milenijalke ono Å¡to su prezentacije Tupperwarea bile za bumerice, domesticirana „emancipacijaâ€. Tretmani se odraÄ‘uju uz cuganje s frendicama, doma, po znatnoj nižoj cijeni nego u klinici. No zahvate izvode kojekakvi diletanti (ponekad i partijanerice same!), Äesto s necertificiranim proizvodima, Å¡to je koktel koji jamÄi glavobolju.

Moj me TikTok algoritam zasuo zastraÅ¡ujućim prizorima neposluÅ¡nih filera koji su iz usana migrirali u bradu, obraze, Äelo, slikama opalih obrva i izobliÄenih osmijeha. Djevojkama su glave nabujale kao da su se najele divljih kvasaca, zalutale u osinjak, kao da će svaki Äas zapjevati iz radijatora. Posljedice su, srećom, mahom reverzibilne. Sjetimo se, uostalom, plejboja Christiana Troya kojega je u pilot-epizodi kultne serije Reži me Ryana Murphyja mafijaÅ¡ Escobar osvetniÄki izboo injekcijama botoksa; jadniku se lice i meÄ‘unožje (iju!) kiselilo do kraja epizode, no nastavio je potentno i zaglaÄ‘eno živjeti narednih Å¡est sezona. Odahnula sam, Äini se da je mrak od kojeg strahujem u mom sluÄaju samo pomrÄina.

Da ne mislite da se moje znanje svodi na TikTok i reality emisije (koje neironiÄno smatram iznimno korisnima, makar kao reality check) ili književnost, imam se potrebu legitimirati ZNANOŠĆU, tom ipak univerzalno prihvaćenom civilizacijskom tekovinom. Uza svu silu medicinskih Älanaka, dijelom već nabrojanih u fusnotama, koji su upućivali na raznorazne rizike uporabe botoksa, gdje me osobno najviÅ¡e zaprepastilo istraživanje koje je, izgleda, potvrdilo da botoks umanjuje sposobnost da se emotivno investiramo u književne tekstove (svatko ima svoje prioritete!), zanimalo me je i kako se on uopće naÅ¡ao u tako Å¡irokoj uporabi.

Los Angeles Review of Books, (književni 🤷â€â™€ï¸) Äasopis Äijim kritiÄkim sudovima naÄelno vjerujem, svesrdno je preporuÄio Death to Beauty: The Transformative History of Botox, nedavno objavljenu knjigu uglednog ameriÄkog oftalmologa Eugenea M. Helvestona, koji je sam bio ukljuÄen u neka od ranijih kliniÄkih ispitivanja botulinum toksina tipa A. NeobiÄno, dobro ste primijetili, ali ne i nemoguće, jer je dr. Helveston u trenutku objavljivanja knjige imao toÄno devedeset godina. Prema njemu, za povijest botoksa kljuÄna su dva lijeÄnika, Justinus Kerner i Alan B. Scott.

Justinus Kerner zapoÄeo je 1817. godine prvo znanstveno utemeljeno istraživanje smrti uzrokovanih konzumacijom zaraženih krvavica. Da pojasnim, botulin je toksin koji proizvodi bakterija Clostridium botulinum, Å¡iroko rasprostranjena u prirodi. U anaerobnim uvjetima, uz odgovarajući pH, bakterijske spore proizvode toksin koji ljudi u organizam najÄešće unose hranom. U Kernerovo doba jedno od popularnijih jela bile su, pogaÄ‘ate, krvavice. Neposredno nakon Napoleonskih ratova Europom je vladala oskudica hrane, a one su se pokazale kao jedan od uÄinkovitijih naÄina iskoriÅ¡tavanja svih dijelova preminule (sic!) životinje, te su predstavljale važan izvor željeza i kalorija za većinski pothranjeno stanovniÅ¡tvo. Kobasice su se obiÄno Äuvale na sobnoj temperaturi i nisu bile adekvatno termiÄki obraÄ‘ene (predugo se kuhanje izbjegavalo jer bi izazvalo eksploziju ovojnice kobasice, a nitko u Engleskoj, izgleda, nije htio doruÄkovati bolonjez). Sve je to stvorilo siguran prostor za razmnožavanje ove smrtonosne bakterije.

Toksin je djelovao brzo i podmuklo. Otrovana je osoba iznenada djelovala suspektno letargiÄno, ispraznog, bezizražajnog lica, baÅ¡ kao neinvestirana Äitateljica! No ispod blazirane vanjÅ¡tine, potpuno prisebna, polako se gasila. Najprije bi joj se spuÅ¡tali kapci, vid se mutio i udvajao, potom bi joj postajalo sve teže gutati i govoriti, a kada bi paraliza zahvatila pluća, ružno bi se uguÅ¡ila. SluÄajeva je bilo toliko da se isprva sumnjalo na epidemiju, no skeptiÄni Kerner iskuÅ¡ao je bezbroj receptura za kobasice, analizirao viÅ¡e od stotinu pacijenata i testiranjem usmrtio tko zna koliko nevinih životinja da bi uvidio da je uzroÄnik ipak bioloÅ¡ki toksin. Tek kada je kapljicu otrovne kobasiÄine masti stavio na vlastiti jezik koji je momentalno odrvenio, shvatio je da bi se toksin mogao koristiti u medicinske svrhe.

Kernerovo se predviÄ‘anje ostvarilo tek stoljeće i pol kasnije, u samofinanciranom laboratoriju kalifornijskog oftalmologa Alana B. Scotta, koji je toksin pokuÅ¡avao koristiti za lijeÄenje strabizma. UÅ¡trcavanje smrtonosne tvari u oÄnu jabuÄicu isprva nije osobito impresioniralo ameriÄku Agenciju za hranu i lijekove (FDA), no Scottova su predanost i vizija s vremenom rezultirale onime Å¡to danas poznajemo kao botoks. Doista, botoks djeluje tako da privremeno blokira živÄane impulse prema miÅ¡ićima, sprjeÄavajući njihovu kontrakciju, i danas se koristi u razliÄitim poljima medicine, od oftalmologije preko neurologije do, naravno, estetike.

Zanimljivo je spomenuti da je Justinus Kerner inaÄe bio i priznati romantiÄki pjesnik. Dakako, za potrebe ovog istraživanja prouÄila sam njegov kompletan pjesniÄki opus dostupan na engleskom jeziku, no sve Å¡to o tome ovdje ima smisla reći jest da je priliÄno izgledno da je i Kerner sebe s vremena na vrijeme tugaljivo promatrao u zrcalu. To je ipak bilo zlatno doba tužnih literarnih deÄki.

Å to se pak Helvestona tiÄe, da nisam znala da je lijeÄnik, pomislila bih da je gurman izraženih književnih aspiracija, koji se zna odliÄno služiti medicinskom Wikipedijom. Dijelovi Helvestonove spomenute knjige koji su posvećeni medicinskim istraživanjima i postupcima, doista, kao da su napisani skalpelom, no ostatak je prepun suludih digresija koje zvuÄe kao da su ih sroÄili John le Carré i Martha Stewart – zajedno. Nakon nekoliko poglavlja nepotrebno posvećenih zbivanjima u Drugom svjetskom ratu – koja možda nije bilo zgorega osvježiti u trenutaÄnoj globalnoj politiÄkoj klimi, ali koja su za povijest botoksa popriliÄno nebitna – odluÄila sam lijeÄnika detaljnije proguglati. I bila sam u pravu, napisao je i nekoliko Å¡pijunskih romana!

Kuharica zasad nije na vidiku, Å¡to je Å¡teta. U poglavlju koje se bavi povijesti konzerviranja i važnosti njegove standardizacije u suzbijanju botulizma, Helveston se, recimo, posebno pažljivo posvetio jelovniku jednog kobnog banketa. Naime, u Lakeside Country Clubu 1919. godine zabilježen je neobiÄan sluÄaj trovanja. Sedam je osoba usmrćeno kontaminiranim maslinama. Tome je kumovala gÄ‘a Helen Sebring Gahris, inaÄe uvažena pripadnica tamoÅ¡njeg visokog druÅ¡tva, zadužena za aranžman stolova s najbitnijim uzvanicima. Za razliku od ostalih domaćica koje su posluživale zelene masline, celer i kisele krastavce, zatim punjenu puretinu uz rajÄice s majonezom i zapeÄeni kukuruz s pimentom, a za desert i sladoled i tortu, gÄ‘a Helen Sebring Gahris isprsila se, te je svojim gošćama za grickanje servirala i oraÅ¡aste plodove i bombone, a obiÄne je zelene masline zamijenila egzotiÄnim crnima.

Jedan od Gahrisinih poÄasnih gosâžtiju bio je važni ratni veteran koji se bio upravo vratio iz užasa prekomorskih rovova, nesvjestan da će mu uskoro presuditi obiÄan mediteranski zalogajÄić. ViÅ¡e je preživjelih gostiju tvrdilo da su otrovane pljuvale grumene crne mase Äudnog mirisa. Srećom, ambicija gÄ‘e Helen Sebring Gahris nikad nije protumaÄena kao ubojstvo iz nehaja, ali je mogu zamisliti kako osramoćena i uplakana trÄi po utjehu svoje kozmetiÄarke.

Da zakljuÄim ovu digresiju: Äini se da su znanost i književnost junakinje iste priÄe. Osjećala sam da je moje istraživanje time zaokruženo i znala sam da dr. Ruži idem spremna.

Coco me u salonu doÄekala s dva skinny bitcha i raspalila Severinine i Sajsine „Silikoneâ€, „za hrabrostâ€. Rekla sam joj da je otrcana i doslovna, a ona meni da se pravim pametna. ÄŒin-Äin! GospoÄ‘e koje su Äekale svoje frizure piljile su u nas opravdano zgrožene, nevjeÅ¡to zakrivene naslovnicama modnih Äasopisa. No ipak su se spremno odazvale zdravici u Äast mom novom licu. Ostavile smo ih pripite pod haubama i požurile do dr. Ruže.

U sterilnoj Äekaonici pridružile smo se druÅ¡tvancu na vitaminskoj infuziji. Jedan strejt, jedan gej par, oba sredovjeÄna, oba neobiÄno dobro raspoložena, hihi, haha, oba su nedavno preboljela gripu, niÅ¡ta straÅ¡no, dr. Ruža dobro ih je infuzirala, hihi, haha, i gejevi su nedavno odradili botoks, valjda se vidi, vidi se, hihi, haha, Å¡to je toÄno u toj infuziji, zapitala sam se ja, hihi, haha??? Prekinula nas je dr. Ruža osobno, hladna i plava, fina, od porculana, toÄno kakvom sam je zamiÅ¡ljala!

Zaustila je, a ja sam se smrznula, ushićena, oÄekujući neÅ¡to seriozno, duboko, tubu ili violonÄelo, Cate Blanchett, ne znam, no zacvrkutala je sićuÅ¡na ptica pjevica: Sretan roÄ‘endan ti, sretan roÄ‘endan ti… Zamahnula (zalepetala?) je rukama, trebalo nas je animirati, glasnije, glasnije, gestikulirala je, gledala je Tár, pomislila sam prvo, Je li ovo Black Mirror?! pomislila sam drugo, ali pjevala sam s njima, Å¡to ću. Tortu je donijela razgaljena slavljenica, medicinska sestra. Gorjela je samo jedna svjećica – u ordinaciji se godine ne broje, moglo ih je biti i trideset i pedeset, nisam mogla dokuÄiti. Svaka Äast, dr. Ružo! Sretan roÄ‘endaaaan, draga Elaaaa, orilo se s odjela za infuziju. Svi su znali njezino ime, kako dirljivo, kako familijarno, primijetila sam i nikad mi kod ginekologa nije bilo toplije. Sretan roÄ‘endan tiiiiiiii, otegnula je dr. Ruža, njezina je morala biti zadnja.

Ela mi je lice zamrznula anestetskom kremom i to je bilo najbliže Å¡to sam ikada doÅ¡la botulinskoj krvavici. Dr. Ruža primijetila je moje meÅ¡koljenje, pa se sva posvetila atmosferi. ZamraÄila je prozore, zapalila mirisnu svijeću, pustila tihu muziku, a onda izvadila dva silikonska implantata. Nisam mogla pomaknuti lice pa sam poÄela paniÄno treptati. „Ja ih koristim umjesto antistres lopticaâ€, pojasnila je. Je li ovo flert? ponadala sam se.

Navukla je rukavice i mirno rekla: „Nitko odavde nije izaÅ¡ao kao ÄudoviÅ¡te, a da to nije htioâ€, pa mi zabola iglu posred Äela. Bila je odluÄna, precizna i neobiÄno strastvena. Ubadala me brzo i plitko – po Äelu, oko oÄiju, nosa, usana, niz vrat. Ubodi nisu bili bolni, već iritantno sićuÅ¡ni, zamiÅ¡ljala sam kako mi na glavu nasrće kolonija krvoloÄnih mrava. „It's dark but just a gameâ€, pjevuÅ¡ila je dr. Ruža s LDR iz zvuÄnika, no nisam to shvatila kao prijetnju, ipak su joj oÄi svjetlucale od sreće – bila je vidno zadovoljna obavljenim poslom.

Izgledala sam relativno nepromijenjeno, samo svježije, kao da sam napokon pronaÅ¡la vremena za poÅ¡teni godiÅ¡nji odmor. Ono Å¡to je uslijedilo pomalo me je iznenadilo. U nekoliko sam druÅ¡tvenih situacija, oÄajniÄki pokuÅ¡avajući razigrati uÄmale kurtoazne razgovore, obznanila prisutnima da sam bila na botoksu. Požalila sam. Mnoge su sugovornice reagirale zateÄeno, kao da su upravo svjedoÄile naglom i dramatiÄnom padu mog IQ-a, a neke su Äak bile otvoreno zgrožene, kao da sam im saopćila da sam rekreativno na heroinu. Mogu razumjeti – u feministiÄko-kulturnom balonÄiću u kojem se uglavnom krećem estetski su zahvati i dalje rezervirani za zvijezde reality emisija i turbofolka, a otpor opresivnom sustavu ljepote, koliko god ponekad nedosljedan, pitanje je politiÄkog integriteta. U redu. Ljepota je doista oduvijek bila patrijarhalni konstrukt osmiÅ¡ljen da bi disciplinirao žene*. Pakiranje se mijenjalo, ali je proizvod ostao viÅ¡e-manje isti. O tome nema rasprave.

No govoriti smisleno o ljepoti danas, kako je rekla Jessica De Fino, Guardianova beauty kolumnistica koju smatram apsolutnim autoritetom u ovom polju, znaÄi baviti se i konkretnim naÄinima na koje se ona upisuje u naÅ¡a tijela. A to ukljuÄuje i beauty industriju: skincare, kozmetiÄke tretmane, botoks, estetske operacije… Sve je navedeno u pravilu nepotrebno i služi održavanju sustava koji ne samo da to proizvodi nego to proizvodi kao potrebu. No ta potreba nije individualna slabost ili taÅ¡tina, već prvoklasno politiÄko pitanje.

Ruku na srce, mnoge su mi od sugovornica pokuÅ¡ale dati kompliment, ustvrdivÅ¡i da izgledam dobro jer nisam pretjerala; da im nisam rekla, ne bi primijetile. To me je proganjalo. Jesam li trebala Å¡utjeti, praviti se da sam se ovakva probudila? Mogu opet pogledati u zrcalo, ali priliÄno  sam sigurna da nisam ustala kao Beyoncé. Mislile su na jastuÄasta, gnjecava, tijestasta lica, znam. Na kobasiÄasta usta. Patke. Filler fatigue. Stanje uzrokovano dugotrajnim i pretjeranim ubrizgavanjem filera koji polagano rastežu i oslabljuju tkivo lica. Manija filera svoj je vrhunac imala prije desetak godina kada su beauty trendovi nalagali da izgledamo puteno i napućeno. Svi su htjeli biti seksi bebe i ovo su posljedice.

Jedine koje ih nisu abortirale, logiÄno, ameriÄke su republikanke. Viralna fotografija Karoline Leavitt, aktualne glasnogovornice Bijele kuće, koju je Christopher Anderson krajem proÅ¡le godine snimio za Vanity Fair, u javnosti je zacementirala „republikansko liceâ€. U prvom su planu svježi ubodi injekcije prgavog filera, proÅ¡irene pore, loÅ¡a Å¡minka. Leavittin je puder kreÄ, prepoznatljivo naranÄastkast, rumenilo je kriÄavo ružiÄasto, a obrve dva masna poteza flomasterom. Visoki kontrasti za niske udarce. No ovo nije loš drag, republikansko je lice klasni performans, demonstracija statusa: novca, vremena i truda koje ova žena može (a svaka treba, ali ne može) uložiti u proizvodnju vlastite ženstvenosti.

Na drugoj strani politiÄkog, no ne i klasnog spektra, nailazimo na ono Å¡to je Anne Helen Petersen nazvala „resting rich faceâ€. To je facijalni ekvivalent tihom luksuzu: lice koje je vidno njegovano, ali i dalje djeluje prirodno. Prioritet su zdrav izgled i no-makeup makeup, vizualni minimalizam iza kojeg vrlo oÄito stoje maksimalni resursi. Najekstremnija je manifestacija ovog trenda aktualna pomama za najnovijim tehnikama facelifta. Zakuhala ju je Lindsay Lohan, pojavivÅ¡i se na crvenom tepihu s licem sjajnijim od svih podova mrtvaÄnice koje je uglancala tijekom svoje uvjetne kazne.

No internet je slomila Kris Jenner kada se proÅ¡log svibnja ukazala u Parizu, lica toliko nestvarno pomlaÄ‘enog da je Äitavu kinesku generaciju Z nagnalo da svoje profilne fotografije na druÅ¡tvenim mrežama zamijeni Jennerinom mladolikošću, nadajući se da će tako manifestirati sreću i blagostanje u vlastitom životu. Ne mogu odoljeti da ne kažem da je to najbliže Å¡to je itko ikada doÅ¡ao licu Grete Garbo, kako ga je opisao Roland Barthes u svojim  Äuvenim Mitologijama, to je „Äudesno lice-predmetâ€. Jenner je mlade podržala svojom kultnom motivacijskom porukom – „you're ALL doing amazing, sweetie!†– a njezin je PR tim bio prisiljen javnosti objasniti kako se ovo Äudo dogodilo.

Takva je transparentnost donedavno bila nezamisliva. JoÅ¡ smo 2024. gledali kako se dvije slatke glazirane krafnice, Zac Efron i Nicole Kidman, zaljubljuju u filmu Obiteljska stvar dok na kauÄu dijele svoje medicinske traume. SmijeÅ¡an casting, budući da se kirurÅ¡ki zahvati njihovih likova svode na dva Å¡ava na bradi i krpanje jedne neozbiljne porezotine na ruci. Kidman je inaÄe glavna meta apologeta umjetnosti glume koji tvrde da su estetski zahvati nepovratno uniÅ¡tili njezin talent. No za razliku od mnogih njezinih kolegica koje je Hollywood okrutno Å¡kartirao Äim su preÅ¡le pedesetu, ona je svoje zategnuto lice uspjela brendirati. U Požudi se na to i indirektno osvrće: injekcije botoksa eksplicitno su prikazane te su kljuÄan faktor imidža i uspjeha nesretne direktorice Romy koju Kidman utjelovljuje.

Ne mogu reći da je otvorenost slavnih oko estetskih zahvata osobito osnažujuća – prema mojoj raÄunici, s trenutaÄnim bi mi primanjima trebalo oko sto godina da si priuÅ¡tim lice Kris Jenner, a bojim se da ću tada ipak viÅ¡e trebati udobno grobno mjesto – ali jest barem utjeÅ¡na jer pokazuje da je uz „dobre geneâ€Â dobro imati i dobru kirurginju.

U golemim staklenim cilindrima plutaju naga mrtva tijela, zapanjujuće simetriÄna i sablasno oÄuvana. „Malo je neukusno nazivati ih darivateljima“, objaÅ¡njava lijeÄnik. „Zovem ih svojim epidermalnim anÄ‘elima; to su prekrasni ljudi koji su prerano napustili ovaj svijet i bili su dovoljno velikoduÅ¡ni da svoju sreću podijele s drugima.†LijeÄnik će ih uskoro poÄeti kasapiti – odstranit će glatku kožu, ravan nos, okrugle grudi, simetriÄno lice – i presaditi ih živima. Ljepota se nikad ne bi smjela „tratiti na mrtveâ€, kaže.

Puno se leÅ¡eva pojavilo od poÄetka ovog teksta, a ovi stižu iz najnovije serije Ryana Murphyja The Beauty. ZamiÅ¡ljena je kao distopijska satira, no stvarnosti je bliža nego Å¡to mislite. Bez brige, Bella Hadid zasad je eksplodirala samo u seriji, ali postoji Å¡ansa da je u stvarnosti već isprobala najnoviji beauty trend, nekrokozmetiku.

U estetskoj se kirurgiji dijelovi darivalaÄkih organa i tkiva već dugo koriste u rekonstruktivne svrhe. Koža se s trupala, primjerice, transplantira u sluÄajevima opeklina ili gadnih nesreća, kao kod alpinista dr. Ruže. No kada su u pitanju estetske korekcije koje nisu medicinska nužnost, dosad se uglavnom pribjegavalo autolognim transferima. NajÄešće se radilo o masti koja bi se liposukcijom isisala s jednog dijela tijela i ubrizgala ondje gdje je trebalo viÅ¡e volumena – u usne, grudi, stražnjicu ili bicepse.

No odnedavno postoje zombie filleri – najnoviji injektibilni tretmani napravljeni od transplantacijskog masnog tkiva pokojnika, laboratorijski obraÄ‘enog i oÄišćenog od genetskog materijala. Koriste se za popunjavanje obraza, nazolabijalnih bora i celulita, ali i za povećanje grudi ili podizanje stražnjice. SpecifiÄni su po tome Å¡to se s vremenom stapaju s tijelom primatelja, a sam zahvat ne zahtijeva potpunu anesteziju ni dug oporavak. Traje kraće od prosjeÄnog pogreba.

Na samom bih se kraju joÅ¡ samo jednom vratila u ordinaciju dr. Ruže u Äijoj se Äekaonici dogodilo neÅ¡to neobjaÅ¡njivo, Å¡to sam ranije izostavila. Kada je dr. Ruža ugasila svjetlo da bi Ela mogla zaželjeti želju i ugasiti svjećicu, prostoriju je obasjala neobiÄna plaviÄasta svjetlost. Nismo ostali u mraku. Pogledala sam oko sebe i vidjela da svi nestvarno svjetlucamo. Ela kao sramežljiva krijesnica, Coco kao Edward Cullen na plaži, a ja, mrtva riba na mjeseÄini. ÄŒinilo se da sam jedina koja to primjećuje. ÄŒudno. Pala mi je na pamet Anne Carson, koja je napisala: „Rana isijava vlastito svjetlo, kažu kirurzi. Da se pogase sve lampe u kući, ovu ranu možeÅ¡ previti onim Å¡to iz nje sja.â€

Vidjeti svjetlo u mraku, pomislila sam, možda zapravo znaÄi primijetiti koliko nam se smraÄilo. Å to ja uopće ovdje radim? Jesam li tek samosvjesnija verzija gospoÄ‘e Clingsland? Vjerojatno, i to bez plaviÄastih dragulja. No u jedno sam ipak bila sigurna: pretvori li me botoks jednog dana u gnjusnu neman, kao Demi Moore u Supstanci, i ja ću svoju ÄudoviÅ¡nost nositi dostojanstveno. Uostalom, i ovaj tekst piÅ¡em iz zamrÅ¡enog odnosa koji imam sa svojim tijelom. „PiÅ¡em da bih saznala Å¡to o neÄemu mislimâ€, rekla je takoÄ‘er Anne Carson. Ja isto. PiÅ¡em da vidim mogu li svoje kontradikcije, ako se već iz njih ne znam iskobeljati, barem lijepo ispisati. Do te mi je validacije ipak najviÅ¡e stalo.